Biološka kontrola štetočina, koja se često naziva i biokontrola, je metoda upravljanja štetočinama pomoću prirodnih predatora, parazitoida ili patogena. Ovaj pristup u suradnji s prirodom održava ravnotežu ekosustava i štiti usjeve bez pribjegavanja štetnim kemikalijama.
U biološkoj kontroli štetočina, korisni organizmi poput parazitskih osa i grabežljivih grinja uvode se u poljoprivredne usjeve kako bi lovili ili parazitirali štetne štetočine poput lisnih uši, grinja pauka, bijele mušice ili gusjenica. Alternativno, mikrobni insekticidi, koji se sastoje od prirodnih bakterija, virusa ili gljivica, mogu se koristiti za ciljanje specifičnih vrsta štetočina, ostavljajući neciljane organizme neozlijeđenima.
Za razliku od kemijskih pesticida, koji mogu imati štetne učinke na ekosustave, biološka kontrola štetočina koristi mehanizme same prirode, kao što su predatori, paraziti i korisni mikroorganizmi, kako bi se populacije štetočina držale pod kontrolom. Ovaj pristup ne samo da smanjuje utjecaj na okoliš, već i smanjuje rizik od otpornosti na pesticide, što ga čini održivom i učinkovitom dugoročnom strategijom za suzbijanje štetočina. Osim toga, kako potrošači i maloprodaja sve više daju prednost organskim i ekološki prihvatljivim proizvodima, potražnja za biološkim metodama kontrole štetočina vjerojatno će rasti, čineći ih izborom koji gleda u budućnost za poljoprivredu i borbu protiv štetočina.
Prirodni neprijatelji ciljaju samo određene vrste štetnika. Imaju minimalan učinak na neciljane organizme, smanjujući kolateralnu štetu.
Štetočine obično ne razvijaju otpornost na prirodne neprijatelje u usporedbi s kemijskim pesticidima.
Za razliku od kemijskih pesticida, biološke metode suzbijanja štetočina ne štete okolišu, osiguravajući očuvanje ekosustava.
Biocontrol smanjuje potrebu za kontinuiranim kemijskim tretmanima.
Metode biokontrole ne predstavljaju zdravstveni rizik za ljude ili domaće životinje, što ih čini sigurnijom opcijom.
Postoje tri osnovne vrste bioloških metoda suzbijanja štetočina: konzervacijske, klasične i augmentativne.
Konzervacijska biološka kontrola usmjerena je na povećanje prisutnosti prirodnih neprijatelja i korisnih organizama u okolišu kako bi se održala ravnoteža između štetnika i njihovih predatora. Umjesto uvođenja novih organizama, ova metoda uključuje stvaranje uvjeta koji potiču opstanak i aktivnost postojećih korisnih vrsta. Primjeri uključuju sadnju određenog cvijeća koje pruža utočište korisnim kukcima poput bubamara i parazitskih osa. Očuvanjem i njegovanjem ovih prirodnih predatora, konzervacijska biološka kontrola pomaže u kontroli populacije štetočina tijekom vremena.
Klasična biološka kontrola uključuje uvođenje stranih prirodnih neprijatelja, kao što su grabežljivci ili parazitoidi, za suzbijanje invazivnih vrsta štetnika. Ova se metoda obično koristi kada nova vrsta štetnika predstavlja značajnu prijetnju poljoprivredi ili ekosustavima. Znanstvenici identificiraju prirodne neprijatelje iz prirodnog staništa štetnika, provode rigorozna testiranja kako bi bili sigurni da neće naštetiti neciljanim vrstama, a zatim ih puštaju u zahvaćeno područje. Na primjer, uvođenje australske kornjaše u Sjevernu Ameriku pomoglo je u kontroli populacije pamučne jastučaste ljuske. Klasična biološka kontrola ima za cilj uspostaviti samoodrživu populaciju unesenog prirodnog neprijatelja kako bi se populacije štetnika držale pod kontrolom.
Dodatna biološka kontrola je metoda upravljanja štetočinama koja uključuje periodično puštanje prirodnih neprijatelja ili korisnih organizama u područje kako bi se smanjile populacije štetočina. Za razliku od klasične biološke kontrole, koja ima za cilj uspostavu samoodrživih populacija, augmentativna kontrola usmjerena je na kratkoročne, ciljane intervencije. Ova se metoda često koristi u poljoprivrednim okruženjima za rješavanje neposrednih problema sa štetočinama. Na primjer, uzgajivači mogu pustiti predatorske grinje kako bi kontrolirali zarazu paukovima u stakleniku. Povećana biološka kontrola može dati brze rezultate i osobito je korisna kada nema dovoljno prirodnih neprijatelja u okolišu za učinkovito upravljanje izbijanjem štetočina.
Biološka kontrola štetočina oslanja se na prirodne neprijatelje štetočina, kao što su predatori, parazitske ose i patogeni, kako bi se populacije štetočina držale pod kontrolom.
Mnogi agensi biološke kontrole uspješno su primijenjeni za učinkovitu kontrolu štetočina. Međutim, nije komercijalno dostupno učinkovito rješenje za sve štetnike.
Općenito, biološke metode suzbijanja štetočina usmjerene su na specifične štetnike, smanjujući štetu korisnim kukcima.
Početni troškovi implementacije mogu varirati, ali s vremenom, to postaje isplativo zbog bolje kvalitete i povećanih prinosa.
Da, biološka kontrola štetočina dobro je usklađena s praksom organskog uzgoja jer izbjegava sintetičke kemikalije.
U nekim slučajevima, integracija obje metode može poboljšati suzbijanje štetočina, ali bitno je slijediti smjernice za kompatibilnost. Kompatibilnost pesticida s korisnim organizmima možete provjeriti u našoj aplikaciji za nuspojave.